Je li vrijeme za podršku pri uspavljivanju?

Gotovo nijedna tema o bebama ne izaziva toliko rasprava. Jednima „trening spavanja“ zvuči kao beba koja sama plače u mračnoj sobi dok od iscrpljenosti ne zaspi. Drugima je to jednostavno plan uz koji cijela obitelj napokon opet spava. A iza te jedne riječi kriju se vrlo različite stvari:

• Ostavljanje da plače: bebu se stavi u krevetić, vrata se zatvore i nitko ne dolazi dok ne zaspi. Stručnjaci to zovu ekstinkcija. Taj pristup ne preporučujemo.

• Checking, često zvan „Ferberova metoda“: roditelji izlaze iz sobe i vraćaju se djetetu u unaprijed određenim, najčešće sve duljim razmacima, primjerice nakon pet, pa deset, pa 15 minuta. Tješenje je svaki put samo kratko.

• Metoda stolca: ostaješ u sobi dok dijete tone u san, po potrebi ga tješiš i tijekom više večeri korak po korak sjediš sve dalje. U istraživanjima se to zove „camping-out“.

• Ritam i ritual: vrijeme budnosti, odlazak na spavanje i večernju rutinu prilagodiš tako da dijete u krevet dolazi dovoljno umorno i opušteno.

Kad ovdje govorimo o podršci pri spavanju, mislimo prije svega na posljednje dvije točke: pristupe u kojima ostaješ dostupna, tješiš dijete kad te treba, a ipak mu korak po korak prepuštaš više. Ne trenirati, nego pratiti i podržati.

I preporuke stručnjaka zvuče različito. Zdravstvene vlasti jasno savjetuju da se bebe noću ne ostavlja da plaču: u prvim mjesecima života još se ne mogu same smiriti iz velike uznemirenosti, treba im utjeha — i time ih ne razmazuješ. Njemačke stručne smjernice za psihičke poteškoće u dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi, koje su izradile stručne udruge za dječju i adolescentnu psihijatriju, pak prema dostupnim istraživanjima smatraju checking prvim izborom kod pravih teškoća s uspavljivanjem i noćnim buđenjima. No naglašavaju i da to ne odgovara svim roditeljima.

To je manje proturječno nego što zvuči: riječ je o različitoj dobi, različito velikim problemima — i o tome što odgovara baš vama.

U prvim mjesecima života tvoja beba i bez toga ima dovoljno posla sa snom. Prije nego što išta može „naučiti“, mnogo toga tek treba sazreti:

• Unutarnji sat tek nastaje. Usklađivanje unutarnjeg sata i potrebe za snom razvija se u prvih pola godine. Već nakon nekoliko tjedana san postupno postaje pravilniji, ali tek oko šestog mjeseca dnevno svjetlo i tama zaista počinju jasno određivati budnost i spavanje.

• Dulji noćni blokovi sna tek se formiraju. Tek se do otprilike šestog mjeseca razvija dulje neprekinuto razdoblje sna. Do tada je sasvim normalno da se beba noću probudi barem jednom i želi piti — a i nakon toga to kod mnogih beba ostaje normalno. U drugoj polovici prve godine života bebe se u prosjeku bude oko jednom na noć, a do tri buđenja još je unutar očekivanog.

• Ako se krene prerano, nema koristi. Jedan sustavni pregled istraživanja nije našao dokaz da programi spavanja u prvih šest mjeseci života koriste bebama ili majkama. Autori čak upozoravaju na neželjene posljedice: više plakanja, raniji prestanak dojenja, više tjeskobe kod majki — i, ako bi beba zbog toga trebala sama spavati u svojoj sobi, veći rizik od iznenadne dojenačke smrti.

• Čak i dijagnoza ima donju dobnu granicu. O teškoći s uspavljivanjem stručnjaci prema uobičajenim kriterijima govore najranije od šest mjeseci, a o teškoći s prespavljivanjem noći najranije od osam mjeseci — i to samo ako problem traje najmanje četiri tjedna, u većini noći, i ako vas osjetno opterećuje.

Znači li to da prije toga ne možeš učiniti ništa? Možeš. Miran dnevni ritam, kratak večernji ritual i — od otprilike četiri mjeseca — povremeno staviti bebu u krevetić pospanu, ali još budnu, sasvim su u redu. Samo joj sada još ne treba program s čvrstim pravilima.

Ako je tvoja beba rođena prije termina, kod svih tema vezanih uz spavanje računaj otprilike do drugog rođendana s korigiranom dobi, dakle od predviđenog termina poroda. Beba koja je rođena dva mjeseca prerano, s osam mjeseci života prema tom računu ima šest mjeseci.

I još nešto važno: šest mjeseci nije signal da sada morate krenuti. Mnogim obiteljima plan nikad ne treba, jer se san sam od sebe posloži ili su im noćna buđenja prihvatljiva. Dob samo govori od kada promjena može imati smisla — ne od kada je nužna.

Prije nego što kreneš mijenjati navike uspavljivanja, vrijedi iskreno provjeriti osnove — često se problem već tada smanji.

1. 1

   Tvoje dijete je zdravo. Kod infekcije ili boli nije vrijeme za novosti. I alergije, atopijski dermatitis ili nepodnošenje određenih namirnica mogu remetiti san. Ako tvoje dijete redovito glasno hrče, u snu vidljivo teško diše ili ima stanke u disanju, provjeri to u pedijatrijskoj ordinaciji. I još nešto: lijekovi za spavanje ili smirenje nisu rješenje. Melatonin ili kapi koje uspavljuju nikad ne daješ na svoju ruku, a med je u prvoj godini života zabranjen, pa ni na dudu.

2. 2

   Tvoje dijete dobro napreduje i sito je. Dobiva li dobro na težini, pije li i jede li preko dana dovoljno? Što to znači za noćne obroke, čitaj niže. Ako nisi sigurna, pitaj u pedijatrijskoj ordinaciji, primjerice na redovitom pregledu u 6. do 7. mjesecu ili na pregledu u 10. do 12. mjesecu.

3. 3

   Dnevni ritam odgovara dobi. Dijete koje ide u krevet prerano još nema dovoljno potrebe za snom. Dijete koje je budno daleko predugo bude previše razdraženo. Oboje navečer može izgledati slično: protest. Okvirne vrijednosti u okviru niže pomažu ti procijeniti o čemu se radi.

4. 4

   Mjesto za spavanje je sigurno i ugodno. Vlastiti krevetić, vreća za spavanje, mračno, mirno i radije malo svježije — detalje pogledaj niže u okviru „Sigurno spavanje“.

5. 5

   Kod vas je trenutačno mirnije razdoblje. Selidba, odmor, polazak u jaslice ili vrtić ili nova beba u obitelji: u takvim razdobljima djeca često trebaju posebno puno blizine. Veće promjene radije ostavite za nekoliko mirnijih tjedana poslije.

6. 6

   Slažete se i imate još malo snage. Svi koji navečer i noću brinu o tvojem djetetu trebali bi znati koji pristup slijedite i podržavati ga — put kojim ide samo jedna osoba djetetu je teško razumjeti. A prve večeri često znaju biti zahtjevne.

Za orijentaciju: bebe između šest i dvanaest mjeseci ukupno najčešće spavaju oko 12–16 sati u 24 sata, a djeca od jedne do dvije godine oko 11–14 sati. U noćni san u ovim okvirnim vrijednostima uračunate su i kratke faze budnosti. Nekoj djeci treba osjetno manje, drugoj više — presudno je djeluje li tvoje dijete preko dana odmorno i dobro.

Okvirne vrijednosti od šestog mjeseca naviše na jednom mjestu — rasponi, ne obveza:

• Sa 6 mjeseci: oko 2–3 sata budno u komadu, 2–3 dremke, noću oko 10,5–11,5 sati

• Sa 9 mjeseci: oko 2,5–3,5 sata budno u komadu, najčešće 2 dremke, noću oko 11–12 sati

• Sa 12 mjeseci: oko 3–4 sata budno u komadu, 1–2 dremke, noću oko 11–12 sati

• Sa 18 mjeseci: oko 4–5,5 sati budno u komadu, 1 popodnevno spavanje, noću oko 11–12 sati

• Vrijeme odlaska na spavanje: najčešće 18–19:30 u prvoj godini života, nakon toga 18–20 sati — ovisno o vremenu buđenja

• Uspavljivanje: u prosjeku oko 20 minuta. Ako traje puno dulje, tvoje dijete često još nije dovoljno umorno ili je već premoreno.

Nisi sama u tome: prema njemačkim stručnim smjernicama, poteškoće s uspavljivanjem i noćnim buđenjima pogađaju oko 20 do 30 posto male djece, a gotovo svaka treća obitelj s djetetom mlađim od tri godine prije ili poslije zabrine se zbog sna. Unatoč tome, ne postoji granica od koje baš morate nešto mijenjati — presudno je kako je vama. Ovi znakovi govore da bi promjena mogla donijeti olakšanje:

• Dugotrajno si na rubu snaga. Ne samo umorna nakon loše noći, nego tjednima iscrpljena, razdražljiva, možda i potištena. To je ozbiljan razlog. U jednoj australskoj studiji dvije od tri majke s izraženim depresivnim simptomima imale su bebu s problemima spavanja — povezanost može djelovati u oba smjera. Ako ne možeš spavati čak ni kad beba spava, to može biti znak depresije ili anksioznog poremećaja nakon poroda. Tada nije riječ samo o bebinu snu: spomeni to svojem obiteljskom liječniku ili liječnici, odnosno ginekologu ili ginekologinji.

• Stavljanje na spavanje jako se oduži. Tvojem djetetu redovito treba osjetno više od pola sata da zaspi, iako vrijeme odlaska na spavanje i ritual odgovaraju. U prosjeku bebe i mala djeca zaspu nakon oko 20 minuta.

• Pomoć pri uspavljivanju postala ti je previše. Sati nošenja, vožnje autom u krug, dojka na svaki uzdah: dok god ti to odgovara, sve je to u redu. Ali ako te iscrpljuje ili nitko osim tebe ne može preuzeti, u redu je nešto promijeniti.

• Tvoje se dijete često budi i teško opet zaspi, iako je zdravo i sito te mu ritam odgovara dobi. Ne mislimo na jedno ili dva kratka buđenja, nego na noći u kojima je tjednima iznova dugo budno ili nastavlja spavati samo uz puno pomoći.

• Tvoje dijete preko dana djeluje premoreno. Mala djeca manjak sna često ne pokazuju zijevanjem, nego kmečanjem, lošim raspoloženjem i upadljivo velikom potrebom za kretanjem.

Brzu samoprovjeru predlažu stručnjaci za medicinu spavanja: treba li tvojem djetetu najčešće 30 minuta ili više da zaspi ili da noću ponovno zaspi? Primjećuje li se nešto neobično u snu, primjerice glasno hrkanje? Djeluje li preko dana odmorno? Koliko vremena provodi pred ekranima (stručnjaci za djecu mlađu od tri godine preporučuju idealno nimalo)? I osjećaš li da vas njegovo spavanje opterećuje? Odgovori nisu dijagnoza, ali ti mogu pokazati radi li se prije o ritmu i navikama ili ima smisla potražiti stručan pogled sa strane.

A kada ne morate mijenjati baš ništa? Kad vaša svakodnevica funkcionira — čak i ako drugi pričaju da njihova beba odavno „prespava noć“. U jednoj kanadskoj studiji, ovisno o definiciji, 28 do 57 posto beba sa šest, odnosno s dvanaest mjeseci noću još nije spavalo šest, odnosno osam sati u komadu. To nije bilo povezano ni s njihovim kognitivnim ili motoričkim razvojem ni s raspoloženjem majki. Primijećeno je samo jedno: bebe koje su prespavale noć bile su znatno rjeđe dojene. Ako se tvoje dojeno dijete noću budi češće, to je dakle često i samo po sebi nije znak za uzbunu. A s devet mjeseci otprilike se svaka četvrta beba budi više od dva puta po noći.

Za metode spavanja koje se temelje na ponašanju postoji iznenađujuće mnogo istraživanja. Najvažniji nalazi ukratko:

• Djeluju, barem nekoliko mjeseci. Jedna radna skupina američkog stručnog društva za medicinu spavanja analizirala je 52 studije. U 94 posto njih metode su pomogle, a više od 80 posto djece uključene u tretman nakon toga je spavalo osjetno bolje — tijekom tri do šest mjeseci.

• Korist imaju i roditelji. U velikoj australskoj studiji obitelji čija je beba sa sedam mjeseci loše spavala dobile su s osam do deset mjeseci kratko savjetovanje u lokalnom savjetovalištu za majke i bebe. Nakon toga bebe su rjeđe imale probleme sa spavanjem, a njihove majke manje depresivnih simptoma — i to drugo čak još i kad su djeca navršila dvije godine.

• Nisu nađene dugoročne štete — ali ni trajne koristi. Pet godina poslije, kad su djeca imala oko šest godina, ista su djeca ponovno procijenjena. U osjećajima, ponašanju, stresu, snu i odnosu s roditeljima nije bilo razlika u odnosu na djecu čije obitelji nisu dobile savjetovanje.

• Mjerili su se i hormoni stresa i privrženost. U jednoj maloj, pažljivo kontroliranoj studiji s 43 bebe u dobi od šest do 16 mjeseci ni checking ni privremeno kasniji odlazak na spavanje nisu pokazali povišene vrijednosti stresa u slini. Godinu dana poslije djeca su bila jednako često sigurno privržena svojim majkama kao i u usporednoj skupini.

• Ne odgovaraju svima. Njemačke smjernice navode da mnogi roditelji prema takvim metodama imaju suzdržan ili negativan stav i da oko 20 do 30 posto obitelji koje ih pokušaju provoditi strukturirano nema dovoljnu korist. Čini se i da djeca koja su sklonija tjeskobi slabije reagiraju na metode s većim prostornim udaljavanjem. A roditelji koje djetetov plač posebno pogađa imaju s njima manje uspjeha.

Poštena procjena uključuje i ovo: mnoge se studije oslanjaju na izjave roditelja, a sami istraživači priželjkuju objektivnija mjerenja. Većina tih istraživanja provedena je sa zdravom djecom, i to često u drugoj polovici prve godine života ili kasnije. A „nije pronađena šteta“ ne znači da se svaka metoda dobro osjeća za svako dijete i svaku majku.

Zašto ovdje naglasak stavljamo na nježnije pristupe: njemačke stručne smjernice izričito opisuju i pristup u kojem roditelji ostaju u sobi i povlače se tek postupno, a postoje i uspješni roditeljski programi bez ostavljanja djeteta da plače. Takvi pristupi ponekad traže više strpljenja. Ali mnogim su roditeljima lakši za izdržati i poštuju ono što bebama treba: blizinu kad su uznemirene. Zato ne preporučujemo ostaviti bebu samu da plače bez utjehe.

Zvuči neupadljivo, ali često je to najučinkovitiji korak. U jednoj studiji s više od 400 obitelji, bebe i mala djeca između sedam mjeseci i tri godine već su nakon dva tjedna uz stalan večernji ritual brže zaspivala te se budila rjeđe i kraće, a raspoloženje majki se poboljšalo. Ritual se tamo sastojao od kupanja, masaže ili mazanja kremom i mirnog maženja, a studiju je financirao proizvođač proizvoda za njegu — no njezin se rezultat uklapa u ostala istraživanja. Istraživanje među majkama s više od 10.000 djece do pete godine života u 13 zemalja i regija dodatno je pokazalo: što je ritual redovitiji, to je san bolji.

Ovako gradiš ritual koji zaista nosi

1. 1

   Kratko i uvijek jednako: oko pola sata, svaku večer istim redoslijedom. Na primjer: zadnji obrok, presvlačenje i pidžama, pranje zubića, knjiga ili pjesmica, vaša rečenica za laku noć, svjetlo van.

2. 2

   Mlijeko na početak: ako tvoje dijete zasad zaspi dok pije, stavi podoj ili bočicu na početak rituala umjesto na kraj. Nakon toga dolaze pranje zubića, knjiga i krevet. Tako dijete usput uči da pijenje i uspavljivanje mogu biti dvije različite stvari.

3. 3

   Zadnji sat neka bude miran: prigušeno svjetlo, bez divlje igre, bez ekrana. Tako se dijete može polako smiriti.

4. 4

   U krevet umorno, ali još budno: Američka pedijatrijska akademija to preporučuje od otprilike četiri mjeseca, a isto savjetuju i stručne ustanove u Njemačkoj. U početku tvoja ruka može ostati na njegovu trbuščiću, a ti možeš tiho nastaviti pjevušiti.

5. 5

   Isto vrijeme, puno dnevnog svjetla: redovito vrijeme odlaska na spavanje i buđenja, po mogućnosti i vikendom, te jako dnevno svjetlo prijepodne pomažu unutarnjem satu da razlikuje dan od noći.

Ako uspavljivanje i dalje traje beskrajno dugo, problem često nije u tvojem djetetu, nego u tajmingu: jednostavno još nije dovoljno umorno. Tada može pomoći privremeno kasnije uspavljivanje, u stručnom jeziku „bedtime fading“. U studiji sa 43 bebe ono je osjetno skratilo vrijeme uspavljivanja. Metoda se bavi tajmingom, a ne ostavljanjem djeteta da plače. Ovako to izgleda:

1. 1

   Tjedan dana zapisuj kada tvoje dijete navečer stvarno zaspi — ne kada ga stavljaš u krevet.

2. 2

   Za početak namjesti vrijeme odlaska na spavanje na taj trenutak. Ako tvoje dijete najčešće zaspi tek oko 20:15, započni ritual tako da oko 20 sati već bude u krevetu.

3. 3

   Ako nekoliko večeri zaredom zaspi unutar otprilike 20 minuta, pomakni odlazak na spavanje 10 do 15 minuta ranije i tako opet ostani nekoliko večeri.

4. 4

   Tako se malim koracima približavate željenom vremenu, u prvoj godini života najčešće negdje između 18 i 19:30. Ako se ujutro budite kasnije, može biti i nešto kasnije. Vrijeme jutarnjeg buđenja pritom ostaje stalno, i nakon kasne večeri.

Događa se i obrnuto: ako tvoje dijete ostane budno daleko preko svojeg uobičajenog vremena budnosti, često ne postaje pospanije, nego razdraženije. Tada je ponekad rješenje raniji odlazak na spavanje. Tvoj zapis pokazat će u kojem smjeru to kod vas ide.

Na dojci, u naručju ili u pokretu: bebe zaspu onako kako su navikle — to je sasvim normalno. Zeznuto postaje zato što se sva djeca noću više puta nakratko probude, najčešće pri prijelazu iz jednog ciklusa spavanja u drugi. Kod beba i male djece takvi ciklusi traju samo oko 45–60 minuta. Ako je pri buđenju sve drukčije nego što je bilo pri uspavljivanju, dijete zove baš onu pomoć uz koju je zaspalo.

Ideja ovog pristupa je jednostavna: ne oduzimaš sve odjednom, nego pomoć smanjuješ u malim koracima. Svaki korak ostaje tako dugo dok vam se oboma ne počne činiti dobrim. Nekoliko primjera:

• Ako tvoje dijete zaspi samo na dojci ili uz bočicu: prekini hranjenje čim počne sisati sporije i oči mu postanu teške te ga spusti pospanog — s rukom na trbuščiću, uz tiho pjevušenje. Ako snažno protestira, smiješ ga još jednom nakratko vratiti na dojku. S vremenom će zadnje minute do sna uspjeti proći bez hranjenja. Bočicu izvadi čim samo još cucla i nikad je ne ostavljaj u krevetu — dugotrajno cuclanje bočice šteti zubima.

• Ako zaspi samo u naručju ili uz njihanje: njiši kraće i sporije: prvo ga ljuljaj hodajući, zatim nježno ljuljaj stojeći, a onda ga u sjedećem položaju samo drži. U jednom trenutku spustit ćeš dijete pospano i ostati uz njega s rukom dok ne zaspi.

• Ako moraš leći uz njega da bi zaspalo: umjesto toga sjedni kraj kreveta i drži ga za ruku dok ne zaspi. To je dobar ulazak u metodu stolca.

Noću pomaže ljestvica utjehe. Ne traži svako buđenje odmah puni angažman. Prema Američkoj pedijatrijskoj akademiji, normalno je da se beba od šest mjeseci noću probudi i nakon nekoliko minuta sama nastavi spavati. Pedijatrijske stručne udruge savjetuju da ne reagiraš odmah na svako buđenje, a službe za ranu podršku obiteljima preporučuju da djetetu daš samo onoliko pomoći koliko mu u tom trenutku treba. To može izgledati ovako:

1. 1

   Pričekaj trenutak i osluškuj: gunđa li dijete samo u polusnu ili se zaista razbudilo?

2. 2

   Tiho govori, pjevuši, ponovi poznatu riječ za spavanje — bez paljenja jakog svjetla.

3. 3

   Stavi ruku na njega, nježno ga pomiluj ili lagano tapkaj u ritmu.

4. 4

   Uzmi ga u naručje dok se ne smiri pa ga ponovno spusti pospanog.

5. 5

   Daj dojku ili bočicu ako je stvarno gladno.

Na višu stepenicu ideš samo ako prethodna nije dovoljna. Ako je tvoje dijete jako uznemireno, u svakom trenutku smiješ odmah preskočiti na vrh — kod djece koju je teško umiriti to je često i bolji put. A iznenadan, prodoran plač koji zvuči kao bol ili strah uvijek znači: odmah idi k njemu. Poanta nije štedjeti utjehu, nego dati djetetu priliku da donje stepenice ponekad svlada samo.

Metoda stolca najpoznatiji je oblik postupnog povlačenja, a opisuju je i njemačke stručne smjernice: prvo sjediš uz krevet, zatim se tijekom više dana postupno udaljavaš, a na kraju izlaziš iz sobe. Iza toga stoji lijepa ideja: tvoje dijete dobiva sigurnost da nije samo. A ti stječeš povjerenje da mu možeš prepustiti sljedeći korak.

Ovako to može konkretno izgledati

1. 1

   Prve večeri: stolac odmah uz krevet. Nakon rituala stavi dijete budno u krevetić, izgovori vašu rečenicu za laku noć i sjedni pokraj. Smiješ ga pomilovati, držati za ruku i tiho pjevušiti. Ako jako plače, uzmi ga u naručje dok se ne smiri, pa ga zatim opet spusti.

2. 2

   Nakon nekoliko večeri: stolac malo dalje. Sada sjediš otprilike na pola puta do vrata. Tješenje je i dalje dopušteno, prije svega glasom. Ustati možeš kad god te dijete treba — nakon toga se opet vrati na svoje mjesto.

3. 3

   Kasnije: stolac kod vrata. I dalje te vidi i čuje, ali više nisi nadohvat ruke.

4. 4

   Na kraju: ispred vrata. Vrata ostaju malo odškrinuta, ti si na udaljenosti s koje te može čuti. U nekom trenutku nakon rečenice za laku noć izađeš i vratiš se kad te dijete pozove.

Koliko traje svaki korak, određujete vi. Kao pravilo: idi dalje tek kad sadašnja razina dobro funkcionira dvije ili tri večeri zaredom. I slobodno se vrati korak natrag ako vas prekine infekcija ili razvojni skok. Ako tvoje dijete spava u vašoj spavaćoj sobi, u zadnjem koraku jednostavno izađeš i vratiš se kad i sama ideš spavati — za ovaj pristup nije potrebna posebna dječja soba.

Što pomaže

• Budi nježna, ali pomalo dosadna: tih glas, prigušeno svjetlo, bez igre, bez mobitela. Noću tvojem djetetu ne treba zabava, nego mir i osjećaj da si tu.

• Noću jednako kao navečer: ako se dijete probudi, sjedni na svoje trenutačno mjesto. Tako svaki put doživljava isto.

• Danju vježbajte mala odvajanja: uspavljivanje je za djecu uvijek i rastanak od tebe. Dijete koje danju doživljava da mama ili tata nakratko odu i pouzdano se vrate — u igri skrivača ili kod bake — navečer se često lakše opušta i pušta san da dođe.

• Predmet utjehe nakon prvog rođendana: maloj djeci mala plišana igračka ili krpica za maženje mogu olakšati prijelaz. U prvoj godini života krevet ipak ostaje bez mekanih predmeta.

Mnogi se roditelji pitaju „smiju“ li još noću hraniti dijete. Kratak odgovor: da. Pedijatrijske stručne udruge i stručnjaci za medicinu spavanja polaze od toga da zdrave bebe starije od šest mjeseci u pravilu više ne trebaju noćni obrok. To je tvrdnja o nutritivnoj potrebi, a ne poziv na prestanak dojenja: WHO preporučuje dojenje uz dohranu do drugog rođendana i nakon njega, a noćno dojenje za mnoge je dio toga. Ne moraš ga prekidati dok god to vama oboma odgovara.

Koristan je pažljiviji pogled: pije li tvoje dijete noću stvarno, dugo i mirno? Ili samo nekoliko puta povuče i odmah opet zaspi? U ovom drugom slučaju dojka ili bočica prije su pomoć pri uspavljivanju nego obrok. Što je dijete starije, to je glad rjeđe razlog buđenja.

Ako želiš smanjiti noćne obroke, idi nježno i postupno

• Pobrini se da preko dana dobije dovoljno mlijeka i, ovisno o dobi, dohrane, kako bi sito krenulo u noć.

• Smanjuj jedan obrok po jedan, ne sve odjednom.

• Postupno skraćuj trajanje obroka ili u bočicu stavi malo manje, umjesto da ga ukineš preko noći. „Manje“ pritom znači samo manju količinu. Prašak uvijek doziraj točno prema uputama na pakiranju i mlijeko nikad ne razrjeđuj.

• Ako je moguće, neka druga bliska osoba noću preuzme tješenje. Tako dojka nije odmah nadohvat.

• Za noćnu bočicu pripremi prokuhanu vodu u čistoj termos-boci, a prašak umiješaj tek neposredno prije hranjenja. Gotovo mlijeko nemoj držati toplim, a ostatke baci.

• Ako su ti grudi napete jer jedan obrok otpada, rukom izdoji samo onoliko mlijeka koliko je potrebno da popusti neugoda pa hladi. Ispumpavanje do kraja prije će dodatno potaknuti stvaranje mlijeka. Ako se pojavi tvrdo, crveno, bolno mjesto uz temperaturu ili osjećaj kao kod gripe, javi se liječniku.

Ako tvoje dijete ne dobiva dobro na težini, bolesno je ili imaš dvojbe, razgovaraj o noćnim obrocima u pedijatrijskoj ordinaciji.

Često je manje više: tko mijenja sve odjednom, na kraju ne zna što je pomoglo. Ovako შეგიძლიათ postupiti:

1. 1

   Promatraj: jedan do dva tjedna zapisuj kada tvoje dijete zaspi, kada se probudi, kada pije i jede i što je noću pomoglo. Stručnjaci preporučuju takav dnevnik spavanja jer pojedine noći mogu jako varirati. Je li to papir ili aplikacija poput Moonsleepa, u koju jednim dodirom bilježiš san i obroke, nije važno — važno je da svi koji brinu o djetetu bilježe jednako.

2. 2

   Prilagodi osnove: uskladi vrijeme odlaska na spavanje, vrijeme budnosti i večernji ritual s okvirnim vrijednostima i pusti da tako ide otprilike tjedan dana. Ponekad se problem već time smanji.

3. 3

   Odaberi jednu promjenu: ili smanji jednu pomoć pri uspavljivanju ili kreni s metodom stolca. Mnoge obitelji počinju navečer s uspavljivanjem, druge radije prvo vježbaju preko dana uz prvu dremku, kad su svi odmorniji.

4. 4

   Ostani dosljedna: daj svakoj razini nekoliko večeri. Jedna loša večer između normalna je i nije znak da ne ide.

5. 5

   Nakon otprilike dva tjedna podvucite crtu: zaspi li tvoje dijete brže? Budite li se noću rjeđe ili kraće? Djeluje li preko dana mirnije i uravnoteženije? I mali pomaci se računaju. Ako se baš ništa ne mijenja, možda pristup ne odgovara ili se iza svega krije nešto drugo.

Bolesno, niču zubi, na putovanju ste? Tada napravite pauzu. Bolesnom djetetu treba onoliko blizine koliko mu treba, a i u danima nakon cijepljenja to može biti više. Kod nicanja zubi najčešće je riječ samo o nekoliko dana: u jednoj velikoj studiji tegobe su bile najizraženije u četiri dana prije do tri dana nakon izbijanja zuba. Važno je samo da se poslije opet vratite svojoj rutini prije nego što iznimka postane nova navika.

Kada stati: napravite pauzu ili se vratite korak natrag ako tvoje dijete od uznemirenosti povraća, uspaniči se i teško se smiruje čak i u naručju ili ako preko dana postane vidljivo plašljivije, priljepčivije ili izgubi apetit. I onda kad se tebi to jednostavno čini pogrešnim.

Ako vas je dvoje, dogovorite unaprijed što ćete učiniti ako dijete plače, tko preuzima koje večeri i kada ćete zajedno procijeniti kako ide.

Kako djeca spavaju, dijelom je i pitanje kulture. Njemačke stručne smjernice opisuju obrasce spavanja kao spoj kulturnih očekivanja, životnih okolnosti, odgojnih uvjerenja i djetetove naravi. U nekim je obiteljima sasvim uobičajeno malo dijete dojiti do sna, u drugima dijete s godinu dana spava u svojoj sobi. Noćna buđenja pritom su normalna, a potreba za blizinom pripada svakom djetetu od rođenja.

Prema tim smjernicama, san treba liječiti tek kad dugotrajno i ozbiljno narušava dobrobit djeteta ili obitelji. Sve prije toga vaša je odluka. Ne postoji natjecanje čije će dijete prvo samo zaspati. I nitko ti ne smije propisivati koliko blizine tvoje dijete noću treba dobivati — ni u jednom ni u drugom smjeru.

Ipak, jedna granica postoji, a nema veze sa stilom roditeljstva: sigurno mjesto za spavanje. U prvoj godini života najsigurnije je da tvoja beba spava u svojem krevetiću ili prikrevetnom krevetiću u vašoj spavaćoj sobi.

Neke stvari djeca prerastu, neke ne: pravi poremećaji spavanja bez savjetovanja često ostaju prisutni sve do školske dobi. Zato traženje pomoći nije neuspjeh — i ne moraš čekati da budeš potpuno očajna. Većina oblika pomoći je besplatna ili ih pokriva zdravstveno osiguranje:

• Pedijatrijska ordinacija: može provjeriti krije li se iza lošeg sna neki tjelesni uzrok i zna za specijalizirana savjetovališta u vašoj blizini. Ne moraš čekati sljedeći redoviti pregled.

• Savjetovališta za plačljive bebe i savjetovališta za bebe: naziv može zavarati: pomažu i kad bebe i mala djeca jako loše spavaju. Prvi termin može trajati oko dva sata. Ovisno o mjestu, uključuje detaljan razgovor, pregled i promatranje kako umirujete dijete, a dobit ćete i konkretne savjete. Na termin se često čeka dva do četiri tjedna, ali u hitnijim slučajevima obično ide brže. Ako nisi sigurna, unaprijed pitaj o mogućim troškovima.

• Rana podrška obiteljima i savjetovališta: postoje mjesta na kojima obitelji s malom djecom mogu besplatno dobiti savjet i, po potrebi, podršku obiteljske primalje ili patronažne sestre specijalizirane za rad s obiteljima. Informacije možeš dobiti preko lokalnih službi za djecu, obitelj ili zdravstvo. I obiteljska te odgojna savjetovališta pomažu ako san počne određivati vašu svakodnevicu.

• Telefonska linija za roditelje: na 0800 111 0 550 možeš anonimno i besplatno razgovarati s nekim tko će te saslušati — ponedjeljkom, srijedom i petkom od 9 do 17 sati, utorkom i četvrtkom od 9 do 19 sati.

• Ako se psihički loše osjećaš: jedna organizacija za podršku roditeljima u psihičkim krizama nakon poroda pomaže u teškim razdobljima oko rođenja djeteta. To vrijedi i za očeve: otprilike svaki deseti doživi depresiju u razdoblju oko poroda. I tvoj obiteljski liječnik ili liječnica, ginekolog ili ginekologinja ili, ako je imaš, primalja dobre su prve osobe za razgovor. Liniju za psihološku pomoć možeš dobiti besplatno 24 sata na dan na 0800 111 0 111, 0800 111 0 222 ili 116 123.

Ako osjetiš da gubiš živce: stavi dijete na sigurno mjesto, primjerice u krevetić, nakratko izađi iz sobe i duboko diši. Provjeri ga svakih nekoliko minuta i potraži podršku. Nikada ne tresi bebu — to može izazvati teška, doživotna oštećenja. Reci to i svima koji brinu o tvojem djetetu. Ako se to ipak dogodilo ili sumnjaš da je netko protresao tvoje dijete, odmah ga odvedi u najbližu bolnicu ili nazovi 112, čak i ako se isprva čini da je dobro.

Hoćete li nešto mijenjati, kada i kako, odlučujete vi. Počni od osnova: zdravo dijete, sito dijete, ritam koji odgovara dobi i večernji ritual kojem se tvoje dijete veseli. Često to već dosta olakša stvari.

A ako ipak krenete korak dalje, onda svojim tempom i tako da se i ti u tome i dalje osjećaš kao ti. Tvoje dijete pritom ne uči samo zaspati samo. Uči i da si tu kad te treba. To dvoje savršeno ide zajedno.