Beba plače u snu: zašto?

Ako tvoja beba plače u snu, često zapravo nije potpuno budna: bebe spavaju u kraćim dionicama nego odrasli. Jedan ciklus spavanja kod njih traje oko 50 minuta, a kod odraslih oko 90. U svakom ciklusu izmjenjuju se laganiji, življi san i dubok, miran san. Na prijelazu u sljedeći ciklus beba nakratko „izroni”: protegne se, uzdahne, zacvili – ili kratko zaplače. Često zatim sama nastavi spavati, a da se zapravo nije ni probudila.

To što bebe u laganom snu cvile, plaču ili povremeno zastenju potpuno je normalno. Nešto drugo je stenjanje pri svakom izdahu, uz ubrzano ili otežano disanje: to je znak upozorenja (više niže). Pedijatrijska stručna društva naglašavaju da se dojenčad i mala djeca noću redovito bude, često više puta i najčešće pri prijelazu između faza sna – neka i do otprilike pete godine. To nije bolest. I ne znači svako buđenje glad. Ponekad je to samo kratka provjera: je li sve još uvijek isto kao kad je zaspalo?

Oko trećeg do četvrtog mjeseca bebe počinju učiti povezivati cikluse spavanja bez buđenja između njih. To ipak ne uspijeva svake noći, a mnoga se djeca i nakon prvog rođendana bude barem jednom na noć. Velika analiza brojnih studija pokazala je da su u prva dva mjeseca života prosječno bila prisutna gotovo dva noćna buđenja, a u ostatku prve godine oko jedno – uz velike razlike od djeteta do djeteta.

Zašto se bebe u snu trzaju, guguću i glasno dišu, objašnjavamo u našem tekstu o aktivnom snu. Ovdje je riječ o plaču: kada je on samo dio normalnog sna, što može biti u pozadini i kada te tvoje dijete doista treba.

Nakon nekoliko tjedana beba više ne plače uvijek na isti način, a ti počinješ čuti razlike. Taj osjećaj ne zamjenjuje dijagnozu, ali ti pomaže da noću brže odlučiš. Tipični su ovi obrasci:

• Kratko cviljenje ili kratki plač zatvorenih očiju, koji se smiri nakon nekoliko udisaja: tvoja je beba vjerojatno u polusnu između dva ciklusa.

• Plač koji se polako pojačava, nakon što je beba postala nemirna, sisala šaku ili tražeći okretala glavicu: to upućuje na glad.

• Kmečanje i plač nakon dugog, punog dana, često već pri spuštanju u krevetić: tvoja je beba možda premorena.

• Iznenadan, prodoran vrisak koji zvuči potpuno drukčije nego inače, ili beba koja vrišti na dodir: to može upućivati na bol. Tada odmah provjeri što se događa.

• Malo dijete koje vrišti otvorenih očiju, mlati oko sebe i kao da te ne prepoznaje: to odgovara noćnom strahu.

• Malo dijete koje se probudi plačući, drži se za tebe i da se utješiti: možda je imalo ružan san.

Jednako važno kao slušati jest i pogledati. Ako su oči zatvorene, beba mirno diše i koža joj je normalne boje, imaš vremena. Ako pak plač zvuči neobično slabo i jadno, beba djeluje mlitavo ili joj koža ili usne mijenjaju boju, nemoj čekati.

Kod noćnog plača kao da se sudaraju dva dobra savjeta. S jedne strane, pedijatrijska stručna društva kažu da ne moraš reagirati odmah na svako noćno buđenje i da dijete ne mora odmah van iz krevetića. S druge strane, zdravstvene vlasti jasno savjetuju da se bebe ne ostavlja da plaču. Razlog je taj što se male bebe iz jakog uznemirenja još ne mogu same smiriti – za to trebaju tebe. Oboje može biti točno ako ideš malim koracima:

1. 1

   Ostani još trenutak ležati i osluškuj. Ako cviljenje postaje tiše, tvoja beba vjerojatno samo klizi u sljedeći ciklus spavanja.

2. 2

   Pogledaj bez paljenja jakog svjetla. Zatvorene oči, mirno disanje, normalna boja kože: možeš još kratko pričekati. Uočljivo disanje, blijeda ili plavičasta koža, mlitava beba: reagiraj odmah.

3. 3

   Ako plač postaje glasniji ili zahtjevniji, priđi bebi. Priguši svjetlo, govori tiho, stavi joj ruku na trbuščić ili prsa, pjevuši poznatu pjesmicu. Ako uzima dudu, smiješ joj je ponuditi – kod dojene bebe tek kad je dojenje dobro uspostavljeno, i nikad umjesto obroka ako pokazuje da je gladna. Dudu nikad ne umači u med ili šećer, a u krevetiću nema mjesta za trakicu ili lančić za dudu. Ako joj ispadne dok spava, ne moraš je vraćati. Mnoge se bebe tako vrate snu, a da se ne razbude potpuno.

4. 4

   Provjeri osnovne potrebe. Kada je beba zadnji put jela? Je li pelena jako puna ili joj je guza nadražena? Je li joj vrat oznojen? Je li nosić začepljen? Je li joj ručica ili nogica zapela između prečki krevetića?

5. 5

   Uzmi bebu u naručje ako se ne smiruje. Nosi je, nježno ljuljaj, ponudi dojku ili bočicu ako je glad moguća. Tješenje ne razmazi.

6. 6

   Pogledaj detaljnije ako ništa ne pomaže. Izmjeri temperaturu, skini čarapice i odjelce te pogledaj nožne prstiće, prste na rukama i područje pelene. Ako tvoja beba unatoč svemu dugo plače i ne možeš je utješiti, potraži liječnički savjet.

Koliko dugo znači „kratko”, ovisi o dobi. Kod novorođenčeta je glad najčešći razlog plača, a glad se ne „odsluša”. Kod starije bebe možeš dulje osluškivati: prema procjeni američke pedijatrijske udruge normalno je da se beba od otprilike šest mjeseci noću probudi i ponovno sama zaspi – zato ne trebaš odmah utrčati. Ne postoji čvrsto pravilo u minutama. Tvoj je orijentir sam plač: ako slabi, čekaj. Ako se pojačava, priđi.

U prva tri mjeseca života glad je najčešći razlog zbog kojeg bebe plaču – i noću. Potreban im je stalan dotok hrane: dojena novorođenčad u prvim tjednima najčešće imaju 8 do 12 obroka tijekom dana i noći, a bebe hranjene na bočicu 6 do 10. Do dobi od otprilike šest mjeseci barem jedan noćni obrok spada u normalnu sliku.

Glad se najčešće najavi prije nego što pravi plač uopće počne. Obrati pozornost na tihe znakove: tvoja beba postaje vrckava, stavlja šaku u usta, proizvodi tihe mrmljajuće glasove, okreće glavicu amo-tamo i tražeći otvara usta. Ako je tada staviš na dojku ili ponudiš bočicu, obično ide lakše, jer bebu koja već plače iz svega glasa teže je nahraniti.

Ponekad tvoja beba nekoliko dana želi piti osjetno češće nego inače, i to i noću. Takve faze pojačanog hranjenja obično traju dva do tri dana, rijetko dulje od tjedan dana. Za to ne postoje čvrsto zadani termini, čak i ako kalendari „skokova u razvoju” tvrde drukčije. Kod dojenja se količina mlijeka zbog češćeg stavljanja na dojku sama prilagodi.

S dobi se slika mijenja. Od otprilike pola godine mnoge bebe koje dobro napreduju mogu izdržati dulje noćne pauze bez obroka. Mnoge ipak i dalje piju noću, i to je također normalno. Oko desetog mjeseca iza noćnog buđenja najčešće više ne stoji glad. Ako je glad malo vjerojatna, pedijatrijska stručna društva savjetuju da noću ne potičeš dijete na piće ili hranu. Tada više pomažu tvoj glas, tvoja ruka i vaši poznati rituali.

Mnogi roditelji nadaju se da će vrlo umorna beba tim bolje spavati. Najčešće je suprotno: uz tjeleske razloge, iza nemirnih noći često stoji i dnevni ritam koji još ne odgovara najbolje – primjerice večer koja je bila previše ispunjena ili preduga. Tada se previše stimulirano, premoreno dijete opire snu iako mu se oči sklapaju.

Prvi znakovi umora tihi su: zijevanje, trljanje očiju, pogled u prazno, sisanje prstiju, iznenadno traženje blizine. Ako ih propustiš, često slijedi glasna faza: kmečanje, plač, a kod male djece i ispadi bijesa ili posljednji nalet energije, kao da od umora nema ni traga.

Ovako možeš spriječiti takvu situaciju: položi bebu čim se pojave prvi znakovi, ne tek kad već plače. Ako jedan dnevni san izostane, večernje uspavljivanje radije pomakni malo ranije, a ne kasnije. Ako pak tvoje dijete redovito leži budno u krevetu više od 30 minuta prije nego što zaspi, možda još nije bilo dovoljno umorno – uobičajeno je do otprilike 20 minuta.

Koliko dugo bebe obično mogu biti budne u komadu, pokazuju sljedeće okvirne vrijednosti. S oko 2 mjeseca to je oko 1–1,5 sat, a s oko 9 mjeseci oko 2,5–3,5 sata. Te vrijednosti nisu pravilo: nekoj djeci san treba ranije, druga mogu izdržati dulje. Najprije gledaj svoje dijete, a tek onda na sat.

Kad mala beba navečer neutješno plače, privlači nožice prema trbuhu i pritom ispušta vjetrove, mnogi roditelji odmah pomisle na trbuščić. Stručnjaci su oprezniji: samo oko 5 posto beba koje jako puno plaču doista ima problem sa želucem ili crijevima. A zrak koji prolazi kroz zdrava crijeva u pravilu ne boli.

Uz to, bebe u prvim tjednima u prosjeku sve više plaču. Oko šestog tjedna života plač doseže vrhunac s otprilike 2,5 sata dnevno, a nakon toga se smanjuje. Od 16. tjedna prosjek je još oko jedan sat. Mnoge bebe posebno puno plaču kasno poslijepodne i navečer. Ako inače zdrava beba tjednima jako puno plače, stručnjaci govore o pretjeranom plakanju, koje se prije često zvalo tromjesečnim kolikama. Točan uzrok nije jasan. Najčešće bude znatno bolje s tri do četiri mjeseca, ponekad potraje do šestog mjeseca. Gdje u tom razdoblju možeš dobiti pomoć, čitaj niže.

Često je i bljuckanje nakon hranjenja. Mišićni prsten na donjem kraju jednjaka kod beba je još slab, pa se malo mlijeka lako vraća natrag. To najčešće počinje u prvih osam tjedana života i uglavnom prestaje do prvog rođendana. Evo što tada pomaže:

• Drži bebu što je dulje moguće uspravno dok jede i nakon hranjenja.

• Pusti je da podrigne i tijekom hranjenja, ne tek na kraju obroka.

• Ako sumnjaš na bolove u trbuhu, stavi bebu, dok je budna, potrbuške preko svojih koljena i nježno joj gladi leđa. Mnoge bebe smire i nošenje, lagano njihanje ili topla kupka. Voda za kupanje treba biti samo mlaka, provjerena laktom ili toplomjerom, a u kadici beba ne smije ostati sama ni sekundu.

• Za spavanje bebu ipak uvijek položi ravno na leđa – i kod refluksa ili začepljenog nosa. Ne podiži uzglavlje i ne stavljaj klinasti jastuk ispod madraca.

Prema britanskoj zdravstvenoj službi, kapi ili biljni pripravci protiv kolika nemaju dokazanu korist. Ne mijenjaj adaptirano mlijeko na svoju ruku i nemoj tijekom dojenja samoinicijativno izbacivati namirnice, nego to dogovori u pedijatrijskoj ambulanti. Odmah zatraži liječnički savjet ako beba povraća krv, povraća u mlazu (osobito nakon svakog obroka u prva dva mjeseca života), ne napreduje dobro na težini ili od nemira nikako ne prestaje plakati. Zeleno ili žuto-zeleno (žučno) povraćanje kod beba hitno je stanje: odmah idi u dječju hitnu službu.

Malo što tako često dobije krivnju za loše noći kao zubi. Većina beba prvi zub dobije oko šestog mjeseca, neke već prije četvrtog, a druge tek nakon prvog rođendana. S dvije do tri godine većina već ima sve mliječne zube.

Kad zub probija, desni mogu biti crvene i osjetljive. Mnoge bebe više sline, sve guraju u usta i žvaču, imaju crvene obraze, trljaju uši, kmeče i nemirnije spavaju. Temperatura može blago porasti, ali ostaje ispod 38 °C. Povišena temperatura, proljev ili beba koja djeluje stvarno bolesno ne mogu se objasniti nicanjem zubi. Velika američka dječja bolnica također naglašava: nicanje zubi neke bebe čini razdražljivima, ali u pravilu nije razlog za pravi, jaki plač.

Ovako možeš pomoći svojoj bebi:

• Prsten za zube iz hladnjaka, nikad iz zamrzivača, jer smrznut može ozlijediti desni. Nikad ga ne veži oko vrata.

• Nježno izmasiraj desni, čistim prstom.

• Ako tvoja beba već jede dohranu, može joj goditi komadić ohlađenog, mekanog voća poput dinje – naravno samo dok si pokraj nje.

• Bez jantarnih ogrlica i ogrlica za zubiće: nose rizik od gušenja i davljenja.

• Gelove za zube s anestetikom koristi samo nakon savjeta stručnjaka. Gotovo da nema dokaza da pomažu. Gelovi s benzokainom ne preporučuju se bebama, a i gelove s drugim lokalnim anesteticima poput lidokaina daj samo prema savjetu ambulante ili ljekarne. Za homeopatske pripravke kod nicanja zubi nema dokaza o učinkovitosti. Lijekove protiv bolova daj samo nakon savjeta pedijatra ili ljekarne i točno prema tjelesnoj masi.

Ako tvoja beba unatoč prstenu za zube i utjehi dugo plače i ne možeš je smiriti, ima povišenu temperaturu ili se jave drugi znakovi bolesti, potraži drugi razlog. Često je riječ o početnoj infekciji.

Ako beba od otprilike trećeg mjeseca nadalje odjednom plače na nov i neuobičajen način, početna bolest najčešći je tjelesni razlog. Prođi kroz ove točke:

• Bol u uhu: upala srednjeg uha često se javlja tijekom prehlade ili nekoliko dana nakon nje. Tipična je probadajuća, pulsirajuća bol, osobito noću, uz nemiran san, plačljivost, često i temperaturu, a ponekad beba ne želi piti. Mnoge se bebe stalno hvataju za uho – ali to rade i bebe kojima niču zubi. Ako sumnjaš na upalu uha kod bebe mlađe od godinu dana, neka je pregleda liječnik.

• Začepljen nosić: za sisanje na dojci ili bočici bebama treba prohodan nos. Kapi fiziološke otopine, kod beba mlađih od godinu dana jedna kap u svaku nosnicu prije hranjenja, mogu pomoći. Više o tome pišemo u našem tekstu o noćnom kašlju.

• Temperatura: Ako ti se beba čini vruća ili plače drukčije nego inače, izmjeri temperaturu; kod beba je najtočnije rektalno. Za bebe mlađe od tri mjeseca vrijedi: od 38,0 °C nadalje odmah se javi liječniku, a noću je najbolje odmah otići u dječju hitnu službu, jer se u toj dobi mora temeljito isključiti teška infekcija. U toj dobi znak upozorenja je i upadljivo niska temperatura ispod 36,5 °C.

• Nadražena guza: nadraženo područje pelene boli i može bebu buditi noću. Tada je presvuci i noću, uz prigušeno svjetlo i bez velike buke.

• Prevruće ili prehladno: idealno je oko 16–18 °C u spavaćoj sobi. Pipni vrat: topao, ali ne znojan, to je baš kako treba.

• Dlaka oko nožnog prsta ili prsta ruke: rijetko, ali važno. Jedna dlaka ili nit može se tako čvrsto omotati oko nožnog prsta, prsta na ruci ili penisa da ga stegne. Mjesto otekne, pocrveni ili pomodri, a često se vidi i tanak urez. To može jako boljeti i razlog je da odmah potražiš liječničku pomoć.

Trebaš znati i za jedan rijedak, ali ozbiljan uzrok: invaginaciju crijeva. Tada se jedan dio crijeva uvuče u sljedeći. Najčešće pogađa bebe između pet i devet mjeseci. Tipični su iznenadni, jaki napadi boli: tvoja beba glasno vrišti i privlači koljena prema trbuhu, a između napada neko vrijeme djeluje gotovo normalno, pa sve počinje ispočetka. Mogu se javiti i žuto-zeleno povraćanje te stolica s krvlju i sluzi. To je hitno stanje: nazovi 112 ili odmah kreni u dječju bolnicu, čak i ako još nema krvi u stolici.

U drugoj polovici prve godine života tvoja beba dolazi do velikog otkrića: ti postojiš i kad te ne vidi – i možeš otići. Oko osmog mjeseca kod mnoge djece počinju strah od odvajanja i zazor prema nepoznatima. Najizraženiji su najčešće između deset i 18 mjeseci, a do otprilike drugog rođendana popuštaju. To nije korak unatrag, nego znak da se razvila dobra povezanost.

Noću to može značiti da se tvoje dijete budi više puta i u strahu te zove, često baš određenog roditelja. Oko devetog mjeseca ionako se posebno mnogo beba budi češće: u jednoj talijanskoj studiji više od svake četvrte bebe te dobi imalo je više od dva noćna buđenja. U to vrijeme javljaju se i nove vještine, poput puzanja i podizanja uz namještaj, pa i one mogu biti povezane s nemirnijim noćima. Više o tome pišemo u našem članku o regresijama spavanja.

Što pomaže u toj fazi:

• Kratko i pouzdano utješi. Priđi djetetu, govori mirno, stavi mu ruku na leđa. Često je dovoljna sigurnost da si tu.

• Vježbajte danju. Male igre skrivača, u kojima nestaneš iza krpe pa se opet pojaviš, pokazuju djetetu: tko ode, vraća se.

• Ne skrivaj odlaske. Reci prijateljski i smireno da odlaziš i da se odmah vraćaš, umjesto da se iskradeš.

• Poznati slijedovi. Stalan večernji ritual daje oslonac, osobito kad se danju događa puno novoga, primjerice prilagodba na vrtić.

• Predmet utjehe za malu djecu. U prvoj godini krevetić ostaje bez plišanaca. Nakon toga mala plišana igračka može pomoći pri ponovnom uspavljivanju.

Mnogi se roditelji pitaju mogu li i bebe već ružno sanjati. Iskreno: to nitko ne zna točno, jer beba ne može ispričati što je doživjela. Ružan san ne može se sasvim isključiti od druge polovice prve godine života, ali pravo vrijeme za njih dolazi kasnije: prema američkim pedijatrima, noćne more češće se javljaju otprilike između treće i dvanaeste godine. Zato su kod bebe koja plače puno vjerojatniji glad, umor, potreba za blizinom ili nelagoda.

Kod male djece postoji još nešto što roditelje često duboko prestraši: noćni strah, koji se naziva i pavor nocturnus. U jednoj kanadskoj dugotrajnoj studiji s gotovo 2.000 djece bio je najčešći s 1,5 godina; više od trećine djece te je dobi imalo takve epizode. Drugi izvori vrhunac smještaju između treće i osme godine. Kod male djece noćni je strah gotovo uvijek bezopasan i prođe sam od sebe.

Kod noćnog straha tvoje se dijete zapravo ne probudi. Naglo se trgne iz dubokog sna, najčešće jedan do dva sata nakon što zaspi, često i prije nego što ti legneš u krevet. Vrišti, djeluje panično, možda maše rukama i nogama, znoji se, oči su mu otvorene i kao da te ne prepoznaje. Najčešće je nakon pet do 15 minuta sve gotovo. Dijete nastavi spavati i ujutro se ničega ne sjeća.

Noćna mora, naprotiv, dijete doista probudi, najčešće u drugoj polovici noći, često pred jutro. Dijete plače, traži tvoju blizinu i da se utješiti. Kad već može govoriti, često ti ispriča što je sanjalo.

Kod noćnog straha najviše pomaže smirenost, koliko god to bilo teško. Nemoj buditi dijete, jer kad ga trgneš iz dubokog sna, zbunjeno je i često još više uznemireno. Ostani blizu, govori tiho i mirno i pobrini se da se ne udari ili ne padne iz kreveta. Zadržati ga moraš samo ako bi se inače moglo ozlijediti. Tješenje u uobičajenom smislu ne uspijeva, jer te dijete u tom trenutku uopće ne registrira. To nije do tebe.

Pedijatri za prevenciju preporučuju dovoljno sna, redovito vrijeme spavanja i mirnu večer s poznatim ritualom. Svjetska zdravstvena organizacija ionako ne preporučuje ekrane djeci mlađoj od dvije godine, čak ni tijekom dana. Ako se noćni strah javlja uvijek u isto vrijeme, britanska zdravstvena služba savjetuje pokušaj: dva tjedna svaku noć nježno probudi dijete oko 15 minuta prije uobičajenog vremena. To može spriječiti nove epizode.

Nakon noćne more tvoje dijete treba upravo ono što ti instinkt govori: tebe. Uzmi ga u naručje, reci mu da je sigurno i ostani dok se ne smiri. Ako želi, može ti ispričati što je sanjalo. Malo noćno svjetlo može pomoći ako ga mrak plaši.

Razgovaraj o tome s pedijatrom ako se noćni strah javlja vrlo često, traje dulje vrijeme ili nisi sigurna radi li se doista o tome. Kratka snimka mobitelom može pomoći u procjeni. Ako epizoda više nalikuje napadaju, primjerice uz ukočeno tijelo, ritmično trzanje ili plavičaste usne, nazovi 112.

Neke bebe plaču toliko da roditelje dovedu do krajnjih granica, najčešće u prva tri do šest mjeseci života i osobito kasno poslijepodne i navečer. Stručnjaci tada govore o pretjeranom plaču. Misli se na bebu koju je teško umiriti i koja plače više od tri sata na dan – više od tri dana u tjednu, tijekom najmanje tri tjedna. To ne govori ništa o tome kakva si mama ili tata. I ne moraš kroz to prolaziti sama ili sam.

Ove ti adrese mogu pomoći:

• Pedijatrijska ordinacija: ondje će se razjasniti krije li se iza plača neka bolest. Izvan radnog vremena možeš se obratiti dežurnoj medicinskoj službi u svojoj zemlji.

• Savjetovalište za pretjerani plač: specijalizirana savjetovališta za obitelji s djecom do tri godine, i kod problema sa spavanjem i hranjenjem. Ondje često zajedno rade liječnici, psiholozi, primalje i fizioterapeuti. Mnoga su savjetovanja besplatna. Kontakte možeš dobiti preko pedijatrijske ordinacije, dječje bolnice, obiteljskog savjetovališta ili nadležnih službi u svojoj sredini.

• Rana podrška obiteljima: u mnogim sredinama postoji pomoć za obitelji s bebama, primjerice preko primalja ili drugih stručnjaka koji rade s obiteljima. Do njih možeš doći preko nadležnih zdravstvenih ili socijalnih službi.

• Telefonsko savjetovalište za roditelje: netko će te saslušati, besplatno i anonimno.

Za svaki razgovor može biti korisno voditi dnevnik plača i spavanja. Pedijatrijska stručna društva preporučuju da kod briga oko spavanja oko tri tjedna zapisuješ kada je tvoje dijete spavalo, koliko se puta budilo, kada je bilo nemirno i kada je jelo ili pilo. Za to je dovoljan i papirić pokraj kreveta. Praktičnije ide u aplikaciji poput Moonsleepa: san, obroke, temperaturu i lijekove ondje upisuješ jednim dodirom, a u bilješku zapišeš kada je tvoja beba plakala i što je pomoglo. Tako postaju vidljivi obrasci koji se u umornim noćima lako izgube.

Ako ti je svega previše: Položi bebu na sigurno mjesto, najbolje na leđa u njezin krevetić. Nakratko otiđi u drugu prostoriju, otvori prozor, duboko udahni. Povremeno provjeri bebu i potraži podršku: nazovi nekoga kome vjeruješ ili telefonsku liniju za roditelje. Sasvim je u redu uplakanu bebu na trenutak sigurno odložiti. Nikad je ne smiješ tresti, ni nakratko: već nekoliko sekundi gubitka kontrole može teško i trajno ozlijediti njezin mozak. Ako se to ipak dogodilo ili sumnjaš da je netko protresao tvoju bebu, odmah je odvedi u najbližu dječju hitnu službu ili nazovi 112. O toj opasnosti razgovaraj i sa svima koji čuvaju tvoju bebu.

Svoju bebu poznaješ bolje od bilo koga drugoga. Potraži liječnički savjet čim ti njezin plač zazvuči neobično ili djeluje sasvim drukčije nego inače. Bolje je jednom pitati previše nego jednom premalo.

Odmah nazovi 112 ako tvoja beba …

• teško ili vrlo brzo diše, pri svakom izdahu stenje ili joj se uvlači koža između rebara ili ispod prsne kosti,

• ima stanke u disanju i pritom pomodri, problijedi ili klone,

• ima blijedu, plavičastu, sivu ili mrljastu kožu, usne ili jezik,

• mlitava je ili bezvoljna ili je jedva možeš razbuditi,

• ima napadaj grčeva,

• ima osip koji ne blijedi na pritisak,

• ima jake, ponavljajuće napade boli pri kojima privlači nožice – osobito ako uz to povraća žuto-zeleno ili ima krv u stolici.

Odmah idi u dječju hitnu službu – ako ne možeš brzo stići, nazovi 112 – ako tvoja beba …

• mlađa je od tri mjeseca i ima 38,0 °C ili više, ili je ispod 36,5 °C,

• povraća zeleno ili žuto-zeleno (žučno),

• ima oteklinu u preponi ili mošnji i pritom plače ili pokazuje znakove boli,

• ima stegnut, natečen ili promijenjene boje nožni prst, prst na ruci ili penis,

• bi kao malo dijete mogla progutati gumbastu bateriju.

Odmah potraži liječnički savjet – noću preko dežurne medicinske službe – ako tvoja beba …

• plače dulje od dva sata bez prestanka i ništa je ne može smiriti,

• plače neobično prodorno ili upadljivo slabo, vrišti na dodir ili ti se čini jako promijenjenom,

• ima izbočenu ili uvučenu fontanelu (meko mjesto na vrhu glave),

• odbija piti ili ima znatno manje mokrih pelena nego inače – nemoj čekati da prođe 12 sati bez ijedne mokre pelene,

• povraća krv ili povraća u mlazu.

Za orijentaciju: kratke stanke u disanju kraće od oko 10 sekundi kod novorođenčadi dio su normalnog, pomalo nepravilnog disanja, kao i povremeno gunđanje pri napinjanju. Ako stanke traju dulje, neka to pregleda liječnik.

Ako tvoja beba plače na nov i neuobičajen način, ali se da utješiti i inače djeluje zdravo, najčešće je dovoljno nazvati pedijatrijsku ordinaciju sljedeći dan.

Noćni plač iscrpljuje, osobito ako traje tjednima. Ako vas je dvoje, podijelite noći: onaj tko je „na redu” osluškuje i ustaje, a druga osoba doista smije spavati, po mogućnosti s čepićima za uši u drugoj sobi. Ako si sam ili sama, prihvati pomoć kad ti je netko ponudi i traži je sasvim konkretno – primjerice sat vremena šetnje s kolicima poslijepodne, dok ti možeš odspavati.

I ne zaboravi: to što tvoja beba noću plače nije ocjena tebe. To je malo ljudsko biće koje još uči nositi se s gladi, umorom, blizinom i svim novim dojmovima. Ne moraš znati protumačiti svaki plač odmah. Sa svakom noći malo bolje upoznaješ svoje dijete – a i ono tebe.